Pre otprilike godinu i po dana seo sam i počeo da pišem. Bez plana, bez strukture, bez „pisaćeg iskustva”.
Imao sam samo jednu sliku u glavi: čovek u vozu, umoran od života koji funkcioniše ali ne živi, i žena koja sedne pored njega i pita —
Od te jedne rečenice nastao je ceo roman. „Jednom u vozu” prati Nikolu — poslovnog analitičara iz Novog Sada koji se jednog dana, na relaciji Beograd–Novi Sad, nađe pored Lidije.
Ona je sve što njegov Excel život nije: nepredvidiva, intuitivna, slobodna. I opasna — jer mu pokazuje sve što je zaboravio da želi. Radnja ih vodi od vojvođanske ravnice na Kopaonik, u Hrvatsku, na Pohorje u Sloveniji i do bečkog perona, gde priča dobija svoj kraj — ili početak.
Žanr? Savremena romantična drama — ali sa dozom korporativnog humora, IT metaforama i sarkazmom čoveka koji je proveo previše vremena u konferencijskim salama, uz Pink Floyd u pozadini.
Ova priča je počela u vozu.
← Nazad na blog